Istinite i manje istinite priče iz davnina

Tulumi su sjajna stvar, pogotovo kad si mlad i student (u prijevodu mlad i lud).Ustvari, nisu tulumi toliko sjajni koliko ekipa koja im daje određeni štih, a u našem društvu bio je popriličan broj tih štihača.
Najbolji su spontani tulumi koji počinju dogovorom dvojice frendova da popiju pivo poslije ručka. Pošto su sobe u studentskim domovima nešto kao čekaonice na kolodvorima, učas se nađe još zainteresiranih za čašicu razgovora uz više čašica alkohola. Nakon cca sat vremena u tih 8 kvadrata sobe nakupi se i po 20-tak ljudi a nitko nema povratnu kartu za svoju sobu.
Ponekad se ta okupljanja pretvore u čajanku sa prepričavanjem viceva. Svi su puni novih i većinom urnebesnih viceva koji možda i ne bi bili tako smiješni da su ispričani u nekim drugim prilikama.
U pozadini svira Azra. Obrazi su nam rumeni što od alkohola što od smijeha. Jedan kolega koji je inače jako povučen i miran ohrabri se te podijeli s nama najnoviji vic koji kola na strojarskom faksu. Veli, urnebesan je. Slušamo mi njega, vic ide i ide (ko red u studentskoj menzi) i nikad da dođe do svog kraja. Završi on, mi blejimo ko telci,nikom jasna poanta, grobna tišina i Johny prestao pjevati u tom trenutku. Tišinu prekida Štulić sa stihovima iduće pjesme na kazeti: KAKO SI GLUP ...
http://www.youtube.com/watch?v=6SXoc4V48T8
Eksplozija smijeha nakon toga je bila toliko jaka da se naš strojar još dugo osjećao kao zvijezda večeri. Zapravo, nije se on osjećao tako kad bolje razmislim, prije kao mali miš kojem su ukrali sir pred nosom.
Često se na tim okupljanjima znalo i zapjevati. Za glazbenu kulisu bio je zadužen Zmajo sa svojom čuvenom harmonikom. Legenda. Čovjek je bio ozbiljan student, posvećen radu i cilju – završavanju fakulteta. Imao je veliku sreću da je upoznao nas. Mi smo mu dali naslutiti da do tog cilja nije jednostavno stići, pogotovo kad te pred ispit netko u 2 po ponoći probudi da ti kaže da si angažiran za nastup. On se jadan snebiva i preklinje, ljudi moji, ujutro imam ispit, ali de ti dokaži huliganu pod maliganima. Šta će Zmajo, jadan, ustaje se on onaki krmeljav, harmoniku u ruke i sviraj. Nakon sat dva i njemu se osmijeh razvlači kao mijeh na harmonici, dijelom jer je veseljak i raduje ga pjesma a dijelom jer se za mijeh zatiče sve više bonova za menzu.
Love je slabo tko imao pa su bonovi bili glavna valuta plaćanja. Izuzetci od besparice bili su oni koji su išli prodavati plazmu. Njih se moglo prepoznati po izrazito bijeloj puti, jer su išli davati krv češće od dozvoljenog i jer su rijetko kad izlazili po danu. Kad je jednom prilikom bljedoputi ulazio u sobu na svirku, Zmajo u hipu složi bečarac:

Evo Čoče, hulje i bećara,
dao plazmu pa sad ima para.

Na nekim tulumima se vrijeme krati okladama. Ajde Binki da ti ne možeš držati ovu lopticu na čelu duže od minutu. KO NE MOŽE, daj vamo. Radi se ustv. o gumenoj poluloptici koja se fino stisne tako da ju vakuum povuče na čelo nesretnika. Sjedi Binki tako minutu, dvije,pet, JEL JOŠ TREBA ?? Ne treba Binki više, dobio si okladu. Ide Binki odlijepiti lopticu ali avaj, fino se ta priljepila, čupaj, kidaj i flop uspije on. Automatski mu na čelu ostaje japanska zastava, sva krv iz čela slila se u ogromnu fleku pod utjecajem podtlaka. Fleka je ogromna i naočigled počinje tamniti, srećom je pravilnog okruglog oblika izlazećeg sunca hehe. Binki se jedno dva mjeseca furao na marame, a ispod marame su se mijenjale dugine boje.
Osim u studentskim sobama, znalo se tulumariti i kod frendova u stanovima.Za razliku od domova, docimeri u stanovima nisu imali toliko razumijevanje za buku i lom. Nažalost, na jednom tulumu je domaćin imao kućnog ljubimca, mačku.Pametna ekipa se dosjetila da bi i mačka možda nešto popila. Pa joj uspu rum u mlijeko. Pa se mačka nakostriješi i počne divljati. Jebo Spidermana, kako je ta grebala po sve četiri strane. Ako ste ikada bili na kirvaju i gledali zid smrti znate o čemu pričam. Mačka je radila krugove po zidovima na kojima bi joj pozavidjeli i najvještiji motociklisti čije je zanimanje vožnja po unutrašnjoj stjenci velikog bureta. Kad se izmorila samo je pala na krevet na kojima su bila jakne. Tulum je odmicao nesmiljenom žestinom što naravno dovodi policajce na vrata stana. Ajmo razlaz, gasi tu glazbu i kući. Protesti su ogromni, situacija je uzavrela. Bruno uzima dvije boce vina i navlači rukave jakne samo dopola tako da mu podlaktice lamataju prazne. Meni je granata otkinula obe ruke a ti me tjeraš, viče sav zapjenjen na policajca. U tom trenutku mu od prejakog lamatanja jedna boca sklizne kroz rukav i razbije se policajcu pod nogama. Ovaj isuče pendrek, sad će ti ovaj otkinuti i pola glave, viče on. Mi bjež, svako na svoju stranu. Dolazimo do tramvajske stanice. Ja preskačem ogradu preko stomaka (to sam vidio u filmovima). Dok sjedim razbijene trtice na betonu shvaćam da bi ograda trebala biti visoka dva a ne pola metra kako bi preskok izgledao frajerski i kako bi se dočekao na noge a ne na guzicu. Binki pak preskače razmnošku. Srećom on već ima fleku na čelu pa se ova nova neće toliko vidjeti. Bera odlaže jaknu na ogradi jer više ne može podnijeti smrad izmeta i rigotine koji se šire sa nje. Dotično potječe od mačke koja je našla svoj način osvete za torturu. Čekamo noćni tramvaj sat vremena. Napokon stiže i mi se jedva penjemo u njega. Bera na trećoj stanici proklinje, jakna mu je ostala na ogradi. Ništa za jaknu, al u jakni mu je ostao indeks. Ma ništa ni za indeks, ali ostala je i kobasica a u sobi nema ništa za pojesti…

Urbana legenda:

Ekipa odlučila napraviti tulum. Dogovoreno je da se tulum održi kod jednog od frendova koji žive u Mamutici u Zagrebu. Sve je počelo kao normalni party, cuga, mjuza itd.
Međutim, ekipa se već zasitila običnosti tih okupljanja i padne im na pamet da isprobaju nešto novo. Smišlaju oni tako šta bi mogli raditi i jednom od njih padne na pamet sjajna ideja, ajmo se spuštati skijama po stepeništu nebodera.
Svi oduševljeno prihvate, navlače se pancerice i počinje ludi spust.
Naravno, buka je nesnošljiva a jadna bakica koja živi 3 kata niže više ne može izdržati buku i ide vidjeti kojeg se to vraga dešava na stepeništu. Na nesreću, znatiželja ju natjera van upravo u trenutku kad se jedan od 100-kilaša spuštao pored njenih vrata. Baaam, Skijaš - partijaner pokupi jadnu bakicu svom snagom. Bakica se onesvijesti što od udarca što od šoka.
Nastane prava panika, svi se automatski otrijezne i odluče bakicu odvesti na hitnu.
Naravno, nikome se nije dalo odgovarati za njenu nesreću te ju samo iskipaju pred hitnom i pobjegnu.
Prođe par dana, ekipa nervozna, bakice nema doma, da nije umrla. Niko se ne usuđuje zvati hitnu da provjere što je s njom.
Savjest je ipak pobijedila strah od kazne za čin i dogovore se da će svi zajedno otići da provjere jel bakica uopće živa.
Dolaze sve usplahireni i kažu da su oni neku noć dovezli bakicu, bakice međutim nema doma pa se brinu da se nije teško ozlijedila.
Ma jok, bakica je samo malo natukla rame, fizički je sasvim OK, ali jadnica nije baš sva svoja.
Kako mislite nije sva svoja??
Pa morali smo ju poslati na psihijatriju na promatranje.
Za boga miloga pa zašto??
Bakica uporno tvrdi da ju je ZATEPO SKIJAŠ NA STEPENIŠTU!!!

Tramvaji su inače vrlo popularna mjesta za nas došljake u Zagreb. Cimer je već postao njihov veliki obožavatelj. Ne bu mene niko jebal, odlučio je u sebi jednog dana i krenuo istražiti sve linije, dnevne i noćne. Sada već zna sve brojeve i smjerove kojima voze, najbrže kombinacije sa presjedanjima, sve vozače poimence a bogami velika većina njih zna i njega.
U tramvajima nikada nije dosadno, uvijek možeš očekivati neku akciju i čuti dobru priču.
Najdraža zabava su nam kontrolori. Kako uvijek idemo rpimice, osjećamo se prilično sigurni pa tjeramo šegu s njima. S nama u društvu je mrga širokih ramena, žuljevitih ruku od rada na selu i pogleda na kojem bi mu zavidio i Prljavi Harry. Kada njega kontrolor bojažljivo upita za prijevoznu ispravu ovaj se samo nakezi i pokaže očnjake. Kontrolor uviđa da bi mogo dobit po tamburi i preskače ga. Dolazi do mene, sad svoju frustraciju hoće iskaliti na meni jadnom i plahom. Kartu, zareži na mene. Imam kartu ali nije kod mene. A gdje ti je karta? Eno je kod mog prijatelja kojeg ste maloprije pitali. Ovi moji se cerekaju ko blesavi, čak i Harry pomakne kuteve usana a kontrolor sav crven silazi na stanici i jebe sve po spisku i studente i tramvaje i svoj jebeni posao.
Kad nas ne gnjave kontrolori, zabavljamo putnike tramvaja pričama o našim doživljajima preko vikenda kad smo bili kod kuće u zavičaju.
Vrijeme je svinjokolja a pošto smo svi sa sela ili gravitiramo prema njemu, svak od nas se ima čime pohvaliti.
Ja pričam priču o nesretnoj krmači od 350 kg. Dotična je bila parkirana u svinjcu očito jako svjesna sudbine koja joj predstoji i ne da se uloviti. Men ujak dao zadatak da joj uhvatim njušku sajlom dok on vani ne stavi na vješala pole od prethodne nesretnice. Ja sav ponosan važnošću zadatka koji mi je povjeren nastojim ukrotiti beštiju al ona sve više divlja i ne da se. Polako me već znoj oblijeva od muke jer mi ponestaje opcija a ujak vani već nervozan, jesi li više? Ne mogu, bježi mi stalno, vičem ja očajan. Ujak ljut, jbga zato je i poslo mene tako štrkljavog gore da se ne mora on pentrat u svinjac sa svojih 150 kg ravnomjerno raspređenih na svojih 150 cm visine. Aj, makni se da vidiš kako se to radi, otima mi sajlu iz ruku. Ja se pokunjio i gledam. Ha, ni njemu baš ne ide sjajno, umiče mu stalno a ujak već lud psuje i pizdi. U jednom trenutku krmači dopizdi to naganjanje i odluči promijeniti uloge. Krvavih očiju poleti na ujaka. Ovaj šokiran uzmiče natraške, staje nogom na valov i taman uspije podiči drugu nogu da ga krmača ne udari. Naki mal naravno nije mogo preskočiti krmaču nego ju zajaši natraške. Počinje divlji rodeo, krmača luda, skače i trči po svinjcu a ujak kratkih nogu ne može sići s nje nego samo lamata i poskakuje po svinjcu jašući unatraške. Men suze cure, oh bože da mi je kamera. Upadne on napokon s nje a ja se borim za zrak, bože kako me bole trbušnjaci. Napokon ju uspijemo uhvatiti onako izmorenu jahanjem i izvlačimo van. Vani hvala Bogu snijeg i led a dvorište ravno ko spust u Kutzbuhlu.
Sad ću se ja osvetiti krmači što mi je osramotila ujaka. Zamahnem volejem da joj izmaknem nogu i da ju oborim. Udarac je dobro odmjeren i krme pada, ali avaj i men se zaleđena zemlja izmiče i ja padam pod nju. Ujaku pjena na usta: koljiiiii. Vrišti svinjče, vrištim ja, ne znam na kog ujak misli, možda je još ljut na mene zbog toga što sam mu se smijao. Koprca se krmača nogama, ja se koprcam još jače ispod nje, duša mi oće na nos od straha. Ni majstor od noža nije više najbistriji, ovo nam je 4. svinja danas a on prije svake spizdi 2 čokanjčića rakije, a ni vid mu više nije najbolji. Zažmirim i pomolim se. Nakon nekog vremena koprcam se samo ja, fuuu dobro je, ja sam se ovaj put izmako.
Eeee, dabudete vi tako staromodni, kaže men kolega sa sela. Mi ti više ne koljemo nožem.
Mi ti svinjče ubijemo plinom, stavimo mu crijevo u usta i pričekamo dok se ne sruši. Tad mu prikratimo muke nožom. Jedino smo se ove godine sjebali sa šurenjem. Bilo nam mrsko strugat dlaku pa smo odlučili odma stvar urediti brenerom. Jbga, zaboravili smo da je puna plina i ona eksplodira. Nikad nismo brže rastrančirali svinju, jedino smo morali skidat šunke sa drveća. E, gle u jakni mi osto komad kobasice od prošle godine, zaključi on priču i odgrize poveliki komad.
Eto taman i naše stanice. Silazimo mi, silaze i ljudi i primjetim da se tresu, plaču i drže za stomak. Reko valjda im je pozlilo il im žao svinjčadi, ko će znati te gradske ljude.

Krećemo sa upoznavanjem okoliša, obilazimo Šaru i naravno, malo podalje našeg prozora sobe nalazimo malu trgovinu, a pred malom trgovinom velike kronere. Nakon upoznavanja lokalnih dripaca i zagrijavanja krvožilnog sustava votkom i pivom, odlučujemo se i na upoznavanje buduće kreme našeg društva, naše braće studenata sa naglaskom na ženski rod te populacije. Najlakši način za to su plesnjaci, jedini problem je to što mi ne znamo gdje su plesnjaci u Zagrebu, drugi jedini problem je što su plesnjaci bili aktualni dok su naši starci bili mladi, treći jedini problem je što ne znamo plesati a četvrti je da se nama ni ne ide na plesnjake.
Znam, kaže cimer, ima danas koncert einddtstrzend neubeu. Gledam ja ko to štrca i gdje, al ne mogu ga razumjeti nikako jer mu se jezik od votke zapliče i na običnim domaćim riječima a kamoli na nekakvim njemačkim štrcalicama.
Srećom, na oglasnoj ploči doma vidim da se radi o koncertu grupe Einsturzende Neubauten i da se dotični bend uprikazuje u dvorani Pauk u studentskom domu Stjepan Radić. Sad sam već veseo, još samo da ne promašimo dvoranu Pauka i sve će biti vrhunski.
Raspitamo se kod lokalaca kako se dolazi do tamo, crtamo kartu i obilježavamo sve tri tramvajske stanice koje moramo proći do tamo – za svaki slučaj radimo po tri kopije da nam se ne bi slučajno izgubile a i mi zajedno s njima.
Nevjerojatno, iz prve pronalazimo studentski dom, već osjećam da je ovo naše veče.
Iz prve nalazimo i dvoranu Pauka, možda nam u Zagrebu niti neće trebati prijatelji – i sami se dobro snalazimo. Cimer kupuje karte i mi se penjemo na kat pred vrata dvorane. Malo nam je čudno da nema baš puno ljudi, sve neki zagrljeni parovi, al dobro, nisu ni Einsturzende baš za svakoga.
Vrata se otvaraju, mi ulazimo i … obojica se češkamo po glavi. Bina je prazna, a dvorana ima debela futrana sjedala. Hm, nisam još bio na koncertu gdje se sjedi, osim jednom kod nas kad su me na prevaru natjerali da idem gledati operu. Stanemo mi na prolaz i palimo pljuge, on uredno u martensicama, ja u patikama i poderanim hlačama, u džepu lewiske pljoska sa rakijom.
Nekako se uopće ne uklapamo u profil onih koji ulaze, svi začešljani, opeglani i mirišljavi i gledaju nas nekako ispod oka. Odjednom pokraj nas prolazi par starčića od jedno 70 godina (pojedinačno – da ne bude zabune). Jebiga cimeru, meni ovdje nešto smrdi… Bacamo pikavce na crveni tepih i da ću se okrenuti kad mi strahovita bol propara rame. Od boli padam na koljena a bogami vidim da je i cimer kleknuo pored mene. Nismo baš vjernici da padamo ničice pa skužim da razlog naše iznenadne pobožnosti nije ništa nego neko ogromno stvorenje u vijetnamki koje nas je zgrabilo svojom ručerdom za mišić ramena i natjeralo da se pokorimo. A šta vas dvojica glumite ovdje, mangupe ha?
Ajd kupi te pikavce i sjedaj tu, da vas više nisam vidio ni čuo. Kupimo mi čikove i stavljamo u džep jakne i ništa nam nije jasno. Zvjerko (poslije sam saznao da se tako naziva monstrum u vijetnamci) nas mrko gleda i mi pokunjeni spuznemo u sjedala, rame mi probada strašna bol, a još veća bol mi para srce, pa nisam znao da se na koncertu ne smije ni pušiti a pogotovo da ću to morati saznati na ovakav način. Ne smijemo se ni mrdnuti i sve sam zbunjeniji, bina je još uvijek prazna a u pozadini se čuje buka bubnjeva i jeka gitara. Dosada sam mislio da je band možda iz zavjese, al vraga, buka odjekuje iz drugog pravca. Gase se svijetla. Ajd reko, možda su to neke fore tih alternativaca. Zavjese se razmiču i.... počinje film. Grom te nedo, pa mi nismo u Pauku nego u kinu!!! Cimer više ne može izdržati, počinje vrištati i trči po mraku, lupa po vratima, pustite me van.
Jesam ti reko da te više ne želim čuti, viče Zvjerko i baca se preko sjedala za njim. Cimer je vižljast i izmiče mu. Sa zanimanjem pratim potjeru po dvorani, vadim pljoskicu i zadovoljno zaključujem da nisam prije gledao film koji upravo počinje. Ah, cimeru, život u velegradu je stvarno zanimljiv, pomislim si, cugnem malo rakije, malo natrljam po ramenu koje žeže i zavalim se da odgledam film do kraja.

Došo i taj dan da krenemo studirati u Zagreb. Bili smo uzbuđeni ko rpa pčela kad vidi polje repice.
Zagreb nas je dočekao raširenih ruku, jedva je dočekao novi val zbunjola iz ruralnih zabiti da nam se naceri svojim krezubim osmijehom.
Cvilež tramvaja na kolodvoru natjerao me da se osmjehnem od radosti, napokon urbana buka.
Naki zbunjen, nenaviknut na novo okruženje, bio sam sretan što je sa mnom cimer. On je već bio u Zagrebu i sve zna, koji tramvaji voze na koju stranu, gdje je studentski dom, gdje je menza, gdje se izlazi van. Uspokojen tom mišlju samouvjeren slijedim cimera i sjedamo na 13-icu koja nas odveze ravno na Žitnjak, što uopće nije loša stvar ako zapravo ne trebaš otići u studentski dom „Šara“. Cimer malo zbunjeno vrti glavom, kaže jebote, ne vidim nigdje Vjesnikov neboder a mene pomalo napušta početno samopouzdanje a bome i pouzdanje u njegove orijentacijske sposobnosti.
Srećom imamo jezik i ovaj put pitamo ljubazne građane Zagreba za smjernice glede našeg odredišta.
Bez po muke, uz još četiri promjene tramvaja (i isto toliko promjena smjera zapad – istok) ugledamo Vjesnikovu zgradu, ohohooo, našim mukama je kraj!
Prtimo naše torbetine na rame i pretrčavamo cestu (jebemti, ovdje niko ne jebe ni zeleno ni crveno svjetlo) i dolazimo na portu. Meni već duša izlazi na nos od ovih torbetina i tramvaja, ali ozaren sam mišlju da ću se napokon useliti u svoju prvu studentsku sobu, palim cigaretu i ostavljam cimeru da riješi formalnosti oko upisa. Gle njega, opet se češka po glavi i zbunjeno premješta s noge na nogu.
Čuj, veli on meni, ovo ti nije „Šara“.
Jel bogati, pa meni nije jer si ti bio ovdje a ne ja, kako bi men onda ovo nebila „Šara“???
De dobro je, šta se ljutiš, zabunio sam se, „Šara“ je odma tu preko ceste.
Ajd šta ćeš, prti torbe opet i trči preko ceste (još uvijek niko ne jebe ni zeleno ni crveno).
Eno ulaza – osjećam se kao da ulazim u raj a ne u studentski dom.
Za svaki slučaj sad ja obavljam formalnosti oko upisa jer bi nam se moglo dogoditi i da nas ispišu iz doma ako cimera krene ko što ga je išlo do sada.
Napokon, ključevi su u ruci. Otvaramo vrata, oduševljen sam sa sobom, cijelih 8 kvadrata samo za nas dvojicu, koja blagodat!!
Kaže cimer, imam iznenađenje za tebe.
Nemoj, molim te, dosta si me iznenadio za jedan dan.
Ajd otvori ormar.
Otvorim ormar a u dnu ormara čuči politra „Skenderbega“.
Osmijeh mi zamjeni ljutnju i dok mi je cimer otišao pišat ja lijepo iz tri cuga smirim Skendera i ostavim mu praznu bocu – payback is a bitch hehe.
Uzbuđenje oko dolaska a pomalo i Skender natjerali su me da prilegnem preko onih svojih torbetina i zaspem mirom pravednika.
Tako smo odradili prvi dan studiranja.